Naš drugi dolazak u Panamu ovaj put ispao je puno bolji od onog prvotnog. Jedva smo se odlijepili od Costa Rice koje nam se uvukla u svaku poru našeg bića, ali bilo bi nepravedno prema Panami da ju skroz zapostavimo. Ostali smo joj dužni, a i ona nama. Ponovno smo prošli Sixaola granicu a nakon toga nas je simpatični taksist odvezao do obližnje autobusne stanice gdje smo se ukrcali za našu iduću destinaciju – Boquet. Vozač taxija nam je cijelim putem do stanice pričao o Panami, životu tamo, bananama, ljudima i svemu što mu je palo na pamet. Svaka priča je bila vrlo živopisna a zahvaljujući našem uhu koje se čudnovato otvorilo za španjolski, razumjeli smo ga veliku većinu. Također, zahvaljujući njegovoj otvorenosti i pričljivosti kada smo već bili nadomak odredišta saznali smo da nismo dobili izlazni pečat u putovnicu nakon izlaska iz Costa Rice. Imali smo sreće što nas je upozorio na to jer nas je ta spoznaja spasila možebitnih velikih komplikacija i neugodnosti. Tko nema u glavi, ima u nogama ili ima superkul taxi vozača koji nas je brzo vratio do granice gdje smo riješili problem i po drugi put se uputili prema stanici gdje smo dalje lovili bus za Boquet, slušajući nastavak priče o bananama, Panamcima, životu…

Vožnja autobusom prema Boquetu bila je jako zanimljiva jer je krajolik koji se mogao upijati u tih nekoliko sati bio divan i nama nesvakidašanj. Vrijeme u takvom putovanju proleti jako brzo. Na žalost, javila mi se dosta jaka mučnina za vrijeme vožnje pa nisam mogla u potpunosti uživati te sam veći dio puta sam provela žmireći i koncentrirajući se na to da izbjegnem povraćanje.

put-1
Photo: I. Dugandžić – fotkano iz busa na putu iz Costa Rice do Boqueta
put-3
Photo: I.Dugandžić – fotkano iz busa na putu iz Costa Rice do Boqueta

Boquet

Nakon 10 dana Costa Rice i svakodnevna 32 stupnja stigli smo u prohladni i vjetroviti Boquet. Prvi dojam bio mi je super. Baš ljubav na prvi pogled. Taj vjetar kao da odmah raspuše sve negativne misli (ako ih je uopće bilo) s kojima si došao u ovo mjesto. Sve je nekako tiho i naravno, usporeno. U laganom ritmu. Stali smo par minuta da udahnemo i potražimo smještaj koji preporučuje Lonely Planet. Nakon muvanja okolo naokolo, s backpackovima na leđima odlučili smo odustati od traženja i smjestiti se bilo gdje gdje je pristojno. Našli smo hostel čija je lokacija bila sjajna, odmah blizu glavnog trga, a to nam je i tako bilo najvažnije. Vlasnik hostela bio je Talijan, onaj pravi temperamentni! Trudio se iz petnih žila da nam sve objasni, da nam da sve informacije i da nam organizira sve što na treba.

boguet-bus
Photo: Andrea Marijan – autobus Diablo Rojos s kojim smo stigli u Boquet
boguet-centar
Photo: I. Dugandžić – Boquet
ljudi-u-boquetu
Photo: I. Dugandžić- Boquet

Boquet je mali gradić u panamskoj pokrajini Chiriquí. Nalazi se na 1200 metara nadmorske visine iznad mora, tako da je njegova klima hladnija nego što je u nizinama. Nakon svih ovih vrućih tropskih dana, ova promjena nam je dobro došla, pa smo po prvi put od kad smo na putu iz ruksaka izvadili duge rukave.

Boquet se ističe blizinom aktivnog vulkana Barú koji predstavlja najvišu točku u Panami. Sami vulkan je zanimljiv domaćim planinarima ali i turistima za trekking. Kada smo inicijalno planirali ovo putovanje, upravo taj trekking je bio na listi mojih želja, ali jednostavno sedamnaest dana je bilo premalo za ispuniti sve želje.

Pored vulkana, Boquet krase i rijeka Caldera koja teče kroz grad, prašume, plantaže kava, orhideje i cvijeće koje preplavljuju grad. AARP magazin uvrstio je Boquete na četvrto najbolje mjesto za život umirovljenika u svijetu i broj jedan odredište u Latinskoj Americi. Procjena koja je donijela ove rezultate temeljila se na kriterijima koji su uključivali troškove života, prirodne ljepote, zdravstvenu skrbi i idealnu klimu.

boquet-rijeka
Photo: I. Dugandžić – Boquet
boguet-rijeka-1
Photo: I. Dugandžić – Boquet, rijeka Caldera

Kava, kava i samo kava!

Mi smo u Boquet došli zbog kave. Plantaža kave. Moj suputnik je veliki kavoljubac, a ja sam do ovog putovanja bila u kategoriji onih koji više preferiraju čaj, a kada bi se  pričalo o kavi ulazila bih u kategoriju „nescaffeovaca“. Tu kategoriju prave kavopije baš i ne priznaju. Nakon trosatnog izleta i predavanja o kavama svoj stav promijenila sam iz temelja. Ipak, imam opravdanje za svoje grijehe pijenja loše kave u prošlosti – bila sam neznalica.

Posjetili smo plantažu coffee Ruiz. Oni su jedna od najstarijih plantaža u ovom dijelu Paname i njihov djelatnik Carlos je na vrlo simpatičan, pristupačan i duhovih način podijelio dijelić svog znanja o kavama s nama. Imali smo priliku vidjeti plantaže, te smo isto tako posjetili pogon u kojem smo mogli vidjeti neke od koraka u proizvodnji. Saznala sam i informacije koje su za mene bile potpuno nove i ispostavilo se da sam živjela u zabludi. Primjerice, u espresso kavi ima najmanje kofeina, tako da se može konzumirati i prije spavanja bez bojazni od insomnije. A ja sam cijeli život bježala od tog espressa misleći kako će me ta doza kofeina držati budnom ne satima, nego danima. Druga činjenica koja me iznenadila jest ta da što je kava svjetlija znači da je jača, tj. da ima više kofeina u njoj, a što je tamnija znači da je slabija, tj. sa manje kofeina. Treća, najšokantnija činjenica za mene je spoznaja da je ono što sam uobičavala najčešće piti – nescafe, najveći otrov među kavama. Ok, nije da sam bila toliko zasljepljena ranije, ali sada sam uživo, vlastitim očima gledala zdrave, lijepe, zrele plodove kave i  s druge strane, one koji to nisu. A upravo oni koji to nisu, koji su smeđi, crni, polutruli, zajedno sa granama koje se pokupe i dodacima šećera i ostalih aditiva čine nescafe. Nakon svega toga viđenog mogu samo reći da od kad sam se vratila s puta, nescafe cappuccino nisam popila niti jednom!

kava.JPG
Photo: I.Dugandžić – njeno veličanstvo – kava, Boquet, coffee Ruiz
kava i ja.JPG
Photo: I. Dugandžić – branje kave, Boquet, coffee Ruiz

Osim cijele te priče oko kave imali smo priliku i vidjeti razne vrste kave, ubrati ju, pojesti ju, pomirišati ju. Te male crvene bobice nakon branja prolaze postupak pranja, uklanjanja ljuske, fermentiranja, sušenja i tromjesečnog mirovanja. Tek nakon toga se pakira i spremna je za distribuciju u trgovine, a onda i u naše domove. Carlos nam je ispričao da od procesa ubiranja zrna kave pa do trenutka kada je spremna za prodaju prođe i preko godinu dana. I zbog te činjenice, sada s puno većom pažnjom i zahvalnošću ispijam svoju šalicu kave :).

kava-plantaza
Photo: I. Dugandžić – grmovi kave, Boquet, coffee Ruiz
kava-edukacija
Photo: I. Dugandžić – edukacija o kavi, coffee Ruiz
susenje-kave
Photo: I. Dugandžić – sušenje kave, coffee Ruiz

Boquet je idealan za plantaže kave zbog njegove visoke nadmorske visine, te utjecaja Pacifika i Atlantskog oceana, te bogatog vulkanska tla. U caffee Ruizu kava se bere isključivo ručno. Od samih početaka pa do danas u industriju kave uključeni su  ljudi iz plemena Ngobe-Bugle, koji dolaze iz mjesta Comarca. Tijekom sezone branja kave tisuće migranata sa područja Panama i Costa Rice dolazi raditi poslove branja kave. Uloga radnika iz plemena Ngobe-Bugle je vrlo bitna jer su odgovorni za kvalitetno ručno branje kave i preradu iste na plantažama.

Pleme Ngobe-Bugle

Na putu iz Costarice do Boqueta sretali smo žene obučene u halje raznih boja i prva asocijacija nam je bila da ili pripadaju nekom plemenu ili nekoj posebnoj grupaciji jer su se isticale od ostalog stanovništva. Plijenile su nam pažnju iako je njihov govor tijela iskazivao njihovu skromnost i samozatajnost. Kao što smo vjerojatno mi njima bili zanimljivi tako su isto bile i one nama. Dolaskom u Boquet primjetili smo da ih ima sve više i više. Viđali bismo ih s djecom, u šetnjama, u odlascima u dućan. Kada smo čuli da su oni zapravo berači kave koji su ovdje došli na rad onda nam je sve dobilo smisao.

pleme.JPG
Photo: I. Dugandžić – Ngobe-Bugle, Boquet
pleme-odjeca
Photo: I. Dugandžić – Ngobe-Bugle, Boquet

Vratimo se na kratko još na naš coffee tour. Nakon obilaska plantaže, uslijedila je degustacija svega onoga što smo imali priliku čuti od Carlosa. Tako sam pila kavu koja ima aftertaste tamne čokolade, crnog vina, grožđa… Sve to što sam imala priliku probati nije imalo nikakve veze s onim što mi zovemo kavom. Ovo je bilo nešto s čime želiš započeti svaki dan, što želiš pijuckati kad si sretan. Ma i kad si tužan. Te kave jednostavno želiš piti uvijek! 🙂  Rezultat ove moje novootkrivene ljubavi bio je mini bankrot. Moj suputnik i ja ostavili smo pozamašnu svotu dolara u Ruiz dućanu. Da smo mogli nositi još, vjerojatno bi i kupili  još, ali i ovako je bilo bilo sjajno jer smo nakon povratka u Zagreb kave iz Panama i Costa Rice imali idućih šest mjeseci, a i svi naši prijatelji su dobili svoj paketić za degustaciju :).

Panama City –  Old Town

Nakon Boqueta uputili smo se na zadnju točku puta koja je ujedno bila i početna – Panama City. Nakon prohladnog planinskog zraka u Boquetu ponovno nas je zapuhnuo tropski povjetarac i velika količina vlage u zraku. Onako, za kraj :). U planu smo prvo imali vidjeti stari dio grada. Baš kao i svaki drugi stari dio grada tako i ovaj ima neku posebnu vibru koja odskače od ostatka grada. Posjetili smo katedralu Santa Maria la Antigua de Panamá u kojoj sam kupila suvenire za baku. Krunica s drugog kraja svijeta poprilično ju je razveselila :). U šetnji uličicama od kojih neke podsjećaju na zagrebačku Tkalčićevu i Radićevu kupili smo ostatak suvenira a usput smo vidjeli i njihovo nacionalno kazalište, te smo bili nadomak predsjedničke rezidencije.

katedrala.JPG
Photo: I. Dugandžić – Panama City Old Town – katedrala Santa Maria
centar
Photo: I. Dugandžić – Panama City, Old Town

Panamski kanal

Jedino što sam o Panami prije puta tamo znala jest postojanje Panamskog kanala. Taj kanal je jedan od najvećih inžinjerskih projekata. On spaja Atlanski ocean s Tihim oceanom. Dok nisam došla tamo nisam mogla pojmiti koliko je kanal fascinantan. Niti jedna slika ni objašnjenje koje sam ranije probala naći nije mi moglo ni približno dočarati ono što sam tamo vidjela. Imali smo sreću da smo imali priliku vidjeti dolazak jednog putničkog (turističkog) te jedenog teretnog broda. Kanal je toliko fascinantan ne samo za nas, posjetitelje, već i za one koji su na brodovima. Za sve njih to je također poseban trenutak, tako da su i oni mahali nama na drugoj strani, te su snimali i fotografirali ovaj prizor kako bi ga zauvijek imali dokumentiranog.

Brodovi koji dolaze s Atlantika podižu se do razine jezera za 28 metara kroz niz od triju brana. Na strani gdje je Tihi ocean nalazi se usjek koji je dugačak 13 kilometara. Brodovi se zatim spuštaju tako da se spuste na razinu mora. Kroz brane brodove vuku električne lokomotive koje se kreću uz obalu. Cijeli taj proces traje oko 15 minuta. Dobili smo i podatak da dnevno kroz Panamski kanal prođe do maksimalno 30 brodova, a da bi jedan brod prošao Kanalom potrebno da sedam dana prije uplovljavanja uplate 100 000 dolara. Pa si vi izračunajte koliko Panama zarađuje samo od Kanala 🙂

kanal
Photo: I. Dugandžić – Panamski kanal
kanal-2
Photo: I. Dugandžić – Panamski kanal

 

Kuna Yala

Kao što u pokrajini Chiriquí nismo mogli ne primjetiti žene u haljama koje pripadaju plemenu Ngobe-Bugle tako smo i u Panama Cityu na svakom koraku sretali žene obučene ovaj put neke druge živopisne nošnje. Karakteriziraju ih jarke, šarene boje, nošnja ukrašena perlicama, šalovi te zamršene i izvezane u šarenim bojama cijele noge u području listova.

Zahvaljujući googlu uspjeli smo saznati da se radi o Kuna Yalama. Kuna Yala je naziv jedne od nekolicine autohtonih populacija koje se nalaze u Panami i u Kolumbiji. Kuna Yala obitavaju na Panamskom otoku San Blas u prostoru koji se naziva Kuna Yala koji predstavlja top destinaciju koja se zbog visokih cijena na žalost nije našla na našoj ruti ovaj put. Kuna Yala je simbol raja. Netaknuta je od moderne civilizacije pa su zato ti otoci idealno odredište za one koji se žele odvojiti od svijeta. Jedan od glavnih razloga zašto su ti otoci ostali u izvornom obliku jest činjenica da je cijeli prostor pod kontrolom Kuna Yala ljudi.

kuna-yala-1
Photo: I. Dugandžić- Panama Citiy, Kuna Yala
kuna-yala-2
Photo: I. Dugandžić – Panama City, Kuna Yala

Nakon ručka u jednom shoping centru promatrali smo jednu Kuna Yala djevojku s velikim zanimanjem. Toliko velikim da je to primjetio gospodin koji je sjedio do nas.  U razgovoru s njim (opet ponovljena situacija: on na španjolskom mi na engleskom 🙂 ) smo saznali više o Kuna Yalama. Zanimalo nas je i kako izgledaju Kuna Yala muškarci, s obzirom da žene imaju vrlo upečatljive nošnje pa ih je lako prepoznati. „Ja sam Kuna Yala muškarac“ – rekao je naš sugovornik na naše veliko iznenađenje i oduševljenje. Cijelim putem smo imali toliko pitanja o Kuna Yalama i sad smo tu usred shoping centra „naletili“ na jednog od njih sasvim spontano. Bio je normalno obučen, u traperice i majicu. Bombardirali smo ga pitanjima, a on  nam je ispričao nešto više o podjeli uloga unutar obitelji. Muškarci su ti koji su zaduženi za rad, zarađivanje i obavljanje poslova a žene brinu za djecu i domaćinstvo, držeći sve pod kontrolom. Za razliku od berača kave iz Boqueta, Kuna Yale žive u puno boljim materijalnim prilikama. Uglavnom od posjeta turista zarađuju jako puno. Onaj tko poželi doći u njihov komadić raja da bi vidio kako je to mora biti spreman izdvojiti dosta novaca. Naš novi Kuna Yala frend htio je za nas napraviti iznimku i povesti nas za male novce doma ali naš let je bio tog istog dana u večernjim satima tako da smo morali odbiti ovu super ponudu.

Ma nema veze. Već i samo ovaj razgovor s njim je nam je toliko napunio srce kao da smo i bili tamo.

Za nas je to bio sjajan kraj priče o putu u Panamu.