Put za Costa Ricu

U Bocas Townu smo se ukrcali u onaj isti brodić u kojem sam prvotno dobila napade panike od straha, te smo se uputili se prema obali, prema Changuinoli. Strah više nije bio prisutan, sada me preplavljivao samo čisti adrenalin i ushićenost jer nas put dalje vodi u Costa Ricu. Ta činjenica mi je ispunila srce velikom dragošću i srećom, što je bilo dovoljno da se izbrišu svi tragovi umora nakupljeni na proputovanju do ove točke. Podijeli smo taxi s nekim simpatičnim Njemcima i Amerima i uputili se prema granici s Costa Ricom koju predstavlja rijeka Sixaola. Prešli smo mostić preko rijeke, dobili štambilj u putovnicu, pomaknuli sat za još jedan unaprijed i potražili taxi za dalje. Nisam znala gdje ćemo se skrasiti, ali sam imala snažan osjećaj da ćemo ovdje uživati, da smo baš na pravom mjestu :).

Listajući Lonely Planet počeli smo razmišljati da se stacioniramo u Manzanillu, malom mjestašcu u blizini same granice, koje je poznato po navodno super plažama i savršenom mjestu za odmor. Upravo smo to i tražili. Razgovarajući s našim novim prijateljima iz Njemačke ipak mijenjamo plan i donosimo odluku da ćemo se zaustaviti na još bližoj destinaciji na bar dan – dva. Ta točka na kojoj ćemo se zaustaviti dobrih deset dana je mali raj zvan Puerto Viejo.

rasta-bar

                                                       PHOTO: I.Dugandžić – Rasta bar Puerto Viejo

Prije nego smo stigli na odredište pričali smo s našim novopečenim frendovima. Njoj je ovo također kao i meni prvo backpack putovanje, a njemu drugo, ranije je bio u Kolumbiji. Ide im poprilično dobro, a saznali smo i neke korisne informacije od njih, iako sam primijetila da smo i mi njima isto tako dobro došli sa svojim iskustvima. Na putu, kao i u životu, vjerujem da ništa nije slučajno… pa tako nije bio ni ovaj susret. Otvarali smo tako mnoge teme, pa je na red došla i ona aktualna politička (iako smo bili miljama udaljeni od svih gorućih svjetskih problema) – o pitanju izbjeglica. Kako ih je Njemačka u tom periodu primila veliki broj, zanimao nas je njihov stav o tome, čisto da vidimo da li smo i tu na istoj vibri J:). Njihov odgovor me prvo šokirao a onda na neku foru i oduševio. Naime, trebalo im je poprilično dugo da uopće razaberu koju smo to temu točno otvorili, onda su se onako „glupasto“ pogledali i promrmljali da ih to zapravo ne zanima previše i da ne znaju zadnje informacije. Nisu imali što reći. To me zapravo oduševilo. Mladi ljudi, neopterećeni politikom i stvarima na koje ne mogu utjecati, ne truju se sadržajem koji plasiraju mediji. A mi, Hrvati, često na kavama razglabamo ne samo o politici u Lijepoj Našoj već i o onoj u Rusiji, Americi, Njemačkoj, brinući da budemo u toku svih zbivanja, kao da je to od krucijalne važnosti. Njihov stav i lifestyle u tom trenutku bili su mi i više nego ispravni. Nakon ove kratke digresije nastavili smo izmjenjivati dojmove i dijeliti informacije koje smo do sada putem skupili. Jer to je i onako najvažnije.

Puerto Vijeo

Kada smo se iskrcali u Porto Vieju, činlo mi se da smo dataknuli komadić raja. Zvuči kao totalni klišej i preromantično, ali ne mogu opisati drugačije nego tako :). Smjestili smo se u super apartmanima „Cabinas Lika“ koje od srca preporučujem. Čisto, komotno, veliko dvorište, vlasnik je super kul tip, moguće je izrentati bicikle, blizu je dućan, plaža… i sve to za superdobre novce. Platili smo za tri dana jer smo imali ideju nakon toga ići dalje. Ali Puerto Viejo nas je omamio i uljuljkao svojim toliko polaganim i relaksirajućim ritmom da smo se zaista teško od njega odvojili. I tako smo produžavali dan po dan, dan po dan… i čini mi se da smo tamo ostali dobrih osam – devet dana. Tamo nam je bila baza a obilazili smo razne plaže, nacionalne parkove, otišli smo i do Manzanilla koji nam nije bio suđen na početku, ali uvijek bi se vratili u naš Porto Viejo.

puerto-viejo

                                              PHOTO: I.Dugandžić – Naš kvart u Porto Vieju 

ljudi

                                                            PHOTO: I.Dugandžić  – Žurka na cesti 

Probat ću vam dočarati kakvo je to mjesto. Zamislite svoj idealan godišnji odmor u kojem vam je cilj samo se dobro odmoriti i opustiti od nagomilanog stresa. Ne želite buku, jurnjavu, nabijeni tempo. Želite biti samo ovdje i sada. I to polagano. Na plažama koje kada ih  ugooglate mislite da su photoshop jer takvo što teško da postoji u realnosti. Susrećete ljude koji su toliko pozitivni i nasmijani i vidno uživaju u svakom trenutku, da se pitam znaju li oni uopće za pojam „stres“. Čini mi se da ne. I sad sve ovo stavite u slow motion, u reggae ritam uz Bob Marleya. To vam je Puerto Viejo. I uz sve ovo opisano teško je da već u pola sata bivanja tamo ne otpustiš sve terete i čvorove koje su se nakupili ne samo proteklih dana već i mjeseci.

put-do-plaze

                                                        PHOTO: I.Dugandžić – Na putu do plaže

Dani su nam započinjali laganim doručkom i kavom. Kako sam velika obožavateljica banana ovdje sam uživala. Ima ih žutih, zelenih, velikih, malih i konzumiraju ih u svim varijantama, slanim i slatkim. Nekada bismo šetali do plaže, nekad smo se vozili biciklom. Plaža je bila mjesto naše rehabilitacije. More kao more, nije neko ludilo (naše Jadransko je ljepše 🙂 ) ali plaže, i šumice oko plaže – pa to je pravi mali zoološki vrt i hrpa vegetacije koju možemo gledati samo na National Geographicu.

Ležiš s pogledom na pučinu, razmišljaš koji svjetovi su tamo ravno, pa tamo s lijeve ili desne strane, razmišljaš o svemu onome što te čeka idućih dana, opuštaš svoje tijelo od svega što mu je zapadnjački način života zakačio, piješ kokos… a u pozadini čuješ majmune urlikavce, a nerijetko ćeš vidjeti i rakune kako trčkaraju. Onda se na trenutak zapitaš da li je sve ovo stvarno koliko je prekrasno :).

nasa-plaza-u-smiraj

                                                                            PHOTO: I.Dugandžić

U dane kada smo htjeli biti aktivniji biciklirali smo do obližnjih mjesta koji imaju sličnu vibru ovog mjesta. Inače, više od 25% kopnene površine Costa Rice čine nacionalni parkovi, ima ih 32, a osim njih izbrojeno je i 51 sklonište divljih životinja, 13 šumskih rezervata i 8 bioloških rezervata. Sve to skupa daje dojam jedne prekrasne i živahne prašume.

Mi smo posjetili nacionalni Cahuita koji se nalazi u blizini Puerto Vieja. Suvišno mi je trošiti riječi pa ću pustiti da slike govore za sebe. Mogu samo reći da mi je to bio jedan od najintenzivnijih i ujedno najljepših dana u Costa Rici.

nacionalni-park

                                                                        PHOTO: I.Dugandžić

nacionalni-park-1
PHOTO: I.Dugandžić

majmun-urlikavac

                           PHOTO: I.Dugandžić – Majmun urlikavac, nacionalni park Cahuita

rakuni

                          PHOTO: I. Dugandžić – Obitelj rakuna, nacionalni park Cahuita

tucan

                           PHOTO: I. Dugandžić – Ptica tukan, nacionalni park Cahuita

Ono što me uz divnu floru i faunu, te predivne plaže ovdje oduševilo su ljudi. Ni trunke zlobe, ni trunke ljutnje niti bilo kakvih negativnih emocija nisam primjetila sve te dane niti na jednom licu. Zapravo, na svakom koraku, od bara, suvenirnice, štanda, dućana – dobit ćeš topli osmjeh uz neizbježni pozdrav „Pura vida“.

ljudi-1

                                                                    PHOTO: I. Dugandžić 

„Pura vida“ je izraz koji se na engleskom prevodi kao „Pure life“ i izraz je kojim se iskazuje najveći stupanj pozitive i dobrih želja, pozitivnih misli. On bi mogao zamijeniti naše „hvala“, „doviđenja“, „živio“ „nemoj kaj zamerit“, „neka ti je sa srećom“, „živio’ sto godina“… i sve ostale varijacije na temu. Oni su sve to objedinili u te dvije toliko snažne i magične riječi – „Pura vida“. Primjerice, dođeš na štand kupiti nakit, odabereš i platiš – prodavačica će te pozdraviti ovim izrazom a ti ćeš joj odvratiti istim. Nekada se ljudi koji se sretnu na ulici pozdrave koristeći „Pura vida“. Ukratko, izraz je prikladan za sve situacije i širi pozitivu i dobre vibracije još više i jače nego što već ionako jesu :). Zanimljivo je što jako brzo uđe u uho, jer toliko je zapravo u ljudskoj prirodi da budemo dobri i dragi jedni prema drugima i širimo ljubav i pozitivu. Nakon što smo se vratili u Europu, na aerodromu u Parizu sam carinika nakon uspješno obavljene kontrole pozdravila sa „Pura vida“ i sa osmjehom od uha do uha. On je ostao hladan. I uniformiran. Ovdje ova čarolija ne pali, na žalost…

Na kraju smo posjetili i Manzanillo koji je bio zamišljen kao naša prva postaja u  Costa Rici. Nije nas previše dojmilo. Krcate plaže koje uglavnom posjećuju lokalci, tako da smo proveli tamo jedan dan, vidjeli što se ima za vidjeti i odbiciklirali u naš mali Puerto Viejo raj, a nakon toga mahnuli Costa Rici i krenuli put Paname prije nego se vratimo u Europu.

Idući post donosi drugi dio o Panami. To će ujedno biti i zadnji s tog proputovanja…