Nakon podužeg uvoda u prošlom postu o mom prvom putovanju i putovanjima općenito kako ih ja zamišljam, vrijeme je da napišem kako ja zaista bilo u Panami. Točnije, prvom dijelu puta u Panamu :).

Prvo jutro u Panama Cityu – otvaram oči i u prvi tren nisam sigurna gdje sam. Zadnji dani prije puta bili su turbulentni. Završavanje obveza na poslu, jurnjava na fakultet na predavanja i pisanje projekata, pripreme za put, kave s frendovima, familije, pakiranje… Spavala sam malo, sve je bilo kao u nekoj magli. Količina obveza koja me u tom periodu stiskala u Zagrebu bila je baš ogromna, „to do“ lista nepregledna. I sad sam se probudila tu, u Panami, na drugom kraju svijeta, bez ikakvih obveza. Preračunavam koliko je sati sada u Zagrebu i promišljam kako bi moj dan izgledao da sam sad tamo. Kakva glupost. Bacila sam pogled kroz prozor, opalila fotku koju sam podijelila s facebook zajednicom. To je bila poruka za sve – da je sve uredu, a ujedno sam se htjela i pohvaliti dok imam wifi  :). Uslijedilo je brzo evakuiranje iz hotela, nakon kave i doručka. Plan je bio otići na autobusni kolodvor i onda odabrati iduću destinaciju. Do kolodvora smo išli metroom koji funkcionira savršeno. Kupiš karticu, na koju uplatiš neke dolare i voziš se koliko hoćeš, kud hoćeš dok ti dolari „ne iscure“ pa onda ponoviš postupak“. Švercanja nema. Tog ima samo kod nas.

E, ali znate čega ima kod nas a nema kod njih? E pa kod njih nema pušenja gdje poželiš. Nema pušenja u kafićima, u kafićima na otvorenom, na javnim površnima (primjerice na autobusnoj stanici), na zelenim površinama (parkovi). To je za jednog prosječnog balkanca dosta važna informacija, koju mi prije puta nismo posjedovali. Pa eto, pušači, ako vas put nanese u taj dio svijeta pripremite se. Mi smo se već nekako snašli. Onako, Balkan stlye  🙂

David

Vozeći se u metrou nastavljamo raspravu i dogovore s doručka – kamo ćemo? Složni smo oko toga da bismo voljeli malo ležati na plaži i pijuckati koktel, da malo udahnemo i izdahnemo u miru a onda nastavimo dalje. Prema Lonely Planetu i ostalim vodičima a isto tako i forumima, logičan izbor za ovo što želimo jest popularna destinacija Bocas del Toro. Ovo mjesto na sjeverozapadnoj obali Panama, jest arhipelag koji obuhvaća sedam prekrasnih otoka. Zvuči savršeno! Može se partyat, može se ronit, otkrivati zanimljive plaže, surfati, jedriti. Nema čega nema. Iskre u očima su se zapalile – idemo tamo!

Njihov autobusni kolodvor je ogroman, imam dojam da je cijeli zagrebački u odnosu na panamski, samo dio jednog perona. Da bi se kretao kolodvorom, i išao na željene perone također je potrebno kupiti karticu koja otvara sva magična vrata i barijere. To je bio dio koji smo lako riješili. Teži je bio sporazumijevanje na španjolskom. Dakle, kao niti u hotelu, tako i na kolodvoru od deset šaltera kojima sam pristupila nitko nije znao riječi engleskog. Srećom, gledala sam ja španjolske sapunice, još tamo od Divlje Ruže pa sam nekako uspijevala, uz asistenciju ruku i nogu doći do važnih informacija kao što su kad ide bus, koliko košta i s kojeg perona. Juuupi jeeej! Izvlačenje korijena, i svi oni sinusi i kosinusi za sada mi nisu donijeli neku korist u životu, ali hvala našoj televiziji na španjolskim sapunicama.

I tako su kupljenje krate za autobus za David. Budući da je Bocas del Toro (kao naša konačna destinacija) udaljen 630 kilometara od Panama Citya, odlučili smo „presjeći“ put zaustavljajući se u unutrašnjosti. Imali smo ideju tamo prespavati, vidjeti neki zanimljivi grad prije nego se namažemo kremom za sunčanje i promućkamo led u koktelu.

img_3728
Photo: I. Dugandžić – Cesta Panamericana, na putu prema Davidu. Desno je naš autobus koji čeka policiju nakon prometne nesreće u kojoj smo sudjelovali

David je smješten na zapadu Paname (treći grad po veličini) i te je glavni grad pokrajine Chiriqui. Ime je dobio po kralju Davidu iz Biblije. Uvijek je zanimljivo pročitati informacije o nekom gradu i onda taj grad doživjeti i usporediti s onim što si pročitao na internetima. Moj dojam o Davidu nije vezan za njegovu veličinu, gospodarski rast, nisku nezaposlenost…

Vozili smo sa autobusom od Panama Citya do Davida preko 8 sati. Na putu smo doživjeli prometnu nesreću pa nas je i to malo usporilo. Došli smo u kasnim večernjim satima, čini mi se da je bilo nešto prije ponoći. Tijelo je doživjelo veliki šok kada smo iz klimatiziranog autobusa, sa 7 stupnjeva izašli na visoki 30. Obišli smo nekoliko hotela i budući da ćemo tamo provesti samo jednu noć, odlučili smo da idemo na neke jeftinije varijante. Tu malo uštedimo, a onda si na lijepim plažama priuštimo ono što nam srce želi :). Moj suputnik i guru za putovanja imao je potrebu još jednom provjeriti da li sam sigurna da sam ok s tim da spavamo negdje gdje možda nije najsavršenije. Najiskrenije, bila sam otvorena za sve! Toliko sam čekala ovo putovanje i ove situacije, da mi je jedini logičan odgovor bio „da“. Čak sam bila malo uvrijeđena što to mora provjeravati samnom. I tako smo se smjestili u pansionu Fanita. Smještaj je bio blago rečeno očajan, ali je domaćin bio super! Pričao je engleskiiii :). To mi je u tom trenutku nekako bilo važnije od kupaone bez žohara. Dao nam je super korisne informacije i također nas je ohrabrio u ideji da nakon Davida nastavimo za Bocas del Toro. Otočići, otočići… mooooreeee, mooooreee 🙂

img_3750
Photo: I. Dugandžić –  Parque Cervantes, David

Nego, David. Moj doživljaj Davida naspram podataka sa Wikipedije. Budimo se ujutro, odlazimo uloviti neku kavu i zapaliti cigaretu. To nam je dio rituala uz koji rezimiramo dan prije, uživamo u onom što je sada i planiramo kako i kud dalje. Sjednemo u Park Cervantes. Mirno je. Ljudi su mirni, opušteni. Samci, parovi, obitelji… kao da su svi došli uštekati svoj punjač za životnu energiju u ovaj park prije nego se otisnu u dan i sve ono što ih čeka. Tu tišinu i spokoj prekidaju tu i tamo smijehovi školaraca koji trčkaraju u svojim uniformama i smiju se svemu što vide. Te stvari su dakle iste svugdje :). Imala sam dojam da ovaj grad diše u suživotu sa svojim građanima u totalnom zenu. Sve je tako lagano, sve je tako na mjestu. Ili sam to ja uplovila u vibru putovanja i prestala preračunavati koliko je sad sati u Zagrebu i što se možebitno tamo događa? Kako god, David nas je svojom mirnom energijom kupio vrlo brzo. Čak sam pomislila da mi je žao što tako brzo idemo dalje, ali plaže su čekale :). Tko zna, možda u povratku stanemo na još jednu kavu u Davidu…

img_3751
Photo: I. Dugandžić – Ekipa chilla u Parku Cervatnes, David

Bocas del Toro

Mahnuli smo Davidu i krenuli dalje autobusom za Bocas del Toro. Četiri sada vožnje prošla su brzo promatrajući krajolik i planirajući iduće dane. Od kopna do otoka i Bocas Towna prevezao nas je mali brodić. Ta polusatna vožnja bilo je nešto što bih voljela izbrisati iz svoje memorije. Bilo mi je baš mučno od brzine i valova s kojima smo se sudarali i nekako nisam imala povjerenje u ovu cijelu situaciju. Mislim da je to imalo veze isključivo samnom, jer su svi ostali putnici sa smiješkom uživali. A za mene je to očito bila nova lekcija opuštanja i prepuštanja. Kad bi mi bilo najteže samo sam mantrala „plaže, plaže“, „još malo“, još malo“ :).

img_3774
Photo: I. Dugandžić – Bocas del Toro arhipelag

Iiii stigli smo u Bocas Town, ušli u središte otoka i otisnuli se ulicama u potrazi za prenoćištem. Po putu nas je par lokalaca opsjedalo, želeći nam ponuditi smještaj kod sebe, ili svojih prijatelja ili od agencije za koju rade. Ja u toj situaciji nisam morala pretjerano o tome brinuti jer je moj iskusni suputnik u potpunosti vladao situacijom. Većinu je uspješno izignorirao i ušao u priču samo s jednim od njih. Vrlo brzo smo sjedili na pivi s tim simpatičnim lokalcem, a on nam je „prodavao“ ovo mjesto. Koliko god se trudio moj dojam Bocas del Tora bio je sve samo ne sjajan. Nismo kliknuli na prvu. Hrpe pijanih turista iz USA-a i Kanade, jedva punoljetnih, ogromna buka i galama, te činjenica da si na otoku a ne možeš niti u jednom trenutku vidjeti more ili otići na plažu osim ako ne unajmiš sobu u hotelu koja je okrenuta na more, ili ako ne sjedneš u restoran koji zapravo ima istu spiku. Naravno sve to ćeš poprilično puno i platiti. Sve je bilo naopako. I nekako sivo. Zapravo, bilo je preturistički. Ovo mjesto prodavalo je sebe na način koji mi se nije sviđao. Naš „vodič“ trudio se i na drugoj pivi ponuditi nam izlete, pokazivao nam je fotke arhipelaga pričajući u hvalospjevima. Mislila sam si, frende … uzalud se trudiš. Sve te fotke sam i sama vidjela na internetima, i zaista izgleda fascinantno, ali fotka i energija ovog mjesta nisu kliknule na način koji sam ja očekivala. Čekala sam reakciju svog suputnika, spremna na to da ćemo ostati koji dan ovdje jer put je zaista bio dug. Iako, da se mene pitalo bila sam spremna otići istu večer, ne gubiti vrijeme tamo gdje ne osjetim dobru vibru. Srećom, on je mislio identično kao i ja. Brzo smo iznijeli pluseve i minuse i odluka je pala – ujutro idemo dalje. Kasnije sam razmišljala da smo možda olako odustali od Bocas del Tora, da mu nismo dali šansu… ali feeling u nama je bio jači od realne situacije i logičkog razmišljanja. I ljudi koje smo sretali kasnije na putu bili su poprilično šokirani činjenicom da smo „pobjegli“ nakon samo jedne večeri iz Bocas del Tora, tog predivnog i savršenog arhipelaga.  Unatoč svemu, meni se čini da je baš sve bilo onako kako je trebalo biti… Kao što ćete kasnije pročitati put nas je odnio u drugom smjeru s kojim smo bili i više nego zadovoljni.

img_3776
Photo: I. Dugandžić- Bocas Town, Bocas del Toro

Večer u Bocas Townu smo proveli u šetnji gradom i ispijanju pive. Čak i u noćnom ugođaju ovo mjesto nije dobacilo do nas baš ništa što bi nas zadržalo. Na glavnom trgu ugostili su missice i dječje plesne skupine iz raznih pokrajina Paname. Pridružili smo se kolektivnoj euforiji i okinuli par fotki za uspomenu. Malo mi je sad žao da se i ja nisam slikala s  Missicom. Ah.. ne možeš uvijek donijeti dobre odluke :).

img_3782
Photo: I. Dugandžić – Mali panamski plesači i plesačice 🙂
david-cesta
Photo: I. Dugandžić – Miss i neka ženska koja nisam ja, a mogla sam biti ja 🙂

Kamo dalje?

Sjedili smo na trijemu hotela, motala sam cigaretu prije spavanja, smijali smo se i pitali da li je sve uredu s nama kada tako brzo napuštamo ovo mjesto gdje se ostali putnici i turisti zadržavaju minimalno pet dana. I osim toga kuda ćemo sada? A nabrijani smo na plaže… Došli smo do krajnjeg zapada Paname, uz samu granicu s Costa Ricom.

Kada smo planirali put nismo bili sigurni da li ćemo imati vremena za Costa Ricu, koliko će nas sama Panama obuzeti i preuzeti a sada, nakon samo 4 dana na putu, Costa Rica i karipska obala su nam na dohvat noge. Odluku nije bilo teško donijeti! Idemo umočiti prst u karipsko more, idemo vidjeti taj dragulj Centralne Amerike – Costa Ricu.

Malo sam se osjećala kao da smo na neki način iznevjerili Panamu što ju tako brzo napuštamo, ali sve je išlo u tom smjeru. Osim toga, vratit ćemo se svakako još u Panamu jer postoje mjesta koja moramo vidjeti prije nego se vratimo doma. Ali sada je vrijeme za njezino veličanstvo – Costa Ricu. Priča o njoj stiže u idućem postu…