Ljubav prema putovanjima

 „Pokretanje“ se pokreće u nekim novim smjerovima pa sam s obzirom na nastale promjene odlučila s vama podijeliti dojmove s drugog kraja svijeta. Naime, prošle godine u ovo vrijeme posjetila sam dva dragulja Centralne Amerike – Panamu i Costa Ricu. Primijetila sam da u mojoj okolini uglavnom žive ljudi koje putovanja „pokreću“ i daju neki veći smisao, životnu radost, koju teško nalazimo u nekim drugim stvarima. I ja sam jedna od njih. Svoju strast prema putovanjima otkrila sam još davnih dana, ali sam, do prošle godine, ostajala jedna od onih koji o putovanjima samo maštaju i proživljavaju ih kroz dokumentarce ili putopise drugih putnika i ljubomorno se dive onima koji si dozvole takve avanture, „škicajući“ objavljene fotografije egzotičnih destinacija na facebooku.

Tamo još u srednjoškolskim danima shvatila sam da volim „ići“. Volim sjesti u vlak, auto i jednostavno otići … promatrati krajolike i ljude koji nisu iz mog svakodnevnog okruženja. Volim upoznavati nove okuse i mirise. Nije mi čak bila bitna neka egzotika. Dovoljno mi je bilo otići stotinjak kilometara od Zagreba u mjesto gdje nisam nikad bila kako bi se aktivirao taj sjajan osjećaj koji imaš kad bivaš u nepoznatom. Tada sam mogla tek zamišljati kako je otići u drugu državu, ili nekim čudom na drugi kontinent :).

Planiranje i prva uzbuđenja

Kako vjerujem da ti život donese najbolje ljude i situacije za tebe, tako je i meni donio životnog suputnika s kojim uz mnoge stvari mogu dijeliti i ovu – strast prema putovanjima. Iz njegovog primjera sam između ostalog napokon shvatila da je totalni mit da za putovanje na drugi kraj svijeta moraš dobiti na lotu da bi si ga priuštio. Dobar plan, karta kupljena na vrijeme i činjenica da mi životni prioritet nije spavanje u hotelu sa pet zvjezdica, sačuvaju dobar dio novaca u džepu za neke druge gušteve i neke druge mogućnosti. Stvari su se tako posložile da se prošle godine u ovo vrijeme naš atlas zaustavio na Centralnoj Americi – prva postaja Panama. Avionska karta je bila poklon i kada sam čula koja nam je destinacija jedino što sam u tom trenutku znala o Panami je bio Panamski kanal 🙂 . Sjećam se trenutka kad me preplavio adrenalin, već pri samoj pomisli da ću vidjeti nešto takvo. Pripremajući se za put brzo sam shvatila da će me tamo čekati puno više toga od samog Panamskog kanala.

Kakav sam ja zapravo putnik?

Bit ću iskrena, moj prvi backpackerski put, prvi prekooceanski let i svašta nešto još drugo prvo vezano za to putovanje, s jedne strane me paralizirao od uzbuđenja a s druge strane mi je predstavljao veliki stres. Stres je bio vezan za onaj dio oko pakiranja i suočavanja sa samom sobom. U teoriji, ja sam bila kul ženska koja jedva čeka staviti backpack na leđa, uzeti kartu u ruke i otisnuti se u nepoznato gdje će bosa, razbarušene kose plesati s lokalcima. Stvarnost je izgledala tako da sam manično hodala u krug i razmišljala kako da sve te hrpice odjeće uguram u ruksak koji se ranije nije činio tako mali. Kako napraviti eliminaciju? Nema pegle za kosu? Nema epilatora? Zar bi trebala ići samo sa četiri odjevne kombinacije na put od 17 dana? A šta ako bude hladno? Sad dok ovo pišem i čitam, zvučim sama sebi kao rođakinja od Paris Hilton, a nisam takva. Mislila sam da nisam. Kosu rijetko peglam, nisam neka šminkerica koja sate provodi pred ormarom. U djeliću sekunde shvatila da sam ipak samo žena odrasla na Zapadu, kojoj su sve te reklame i ispiranja mozgova na žalost u nekom trenutku došle do (ne)svijesti. Tada sam shvatila – putovanje te počne mijenjati i prije nego si sjeo u avion, prije nego si uopće dotaknuo željenu destinaciju.

img_4874
Photo: I. Dugandžić – Panama City, čekajući metro

Prvi dojmovi iz Paname

U Panama City, glavni grad Paname, sletili smo u večernjim satima. Prvi udah vlažnog, tropskog zraka poprilično me zaprepastio, što je popratila i grimasa na mom licu koja je do suza nasmijala mog suputnika. No, nakon par novih udaha bilo je sve uredu. Lažem. Nije. Samo sam si tada rekla da mora biti uredu. Podijelili smo taksi do hotela sa talijanskim bračnim parom koji smo upoznali na aerodromu. Cjenkanje koje su dečki odradili kombinirajući ruke/noge/engleski/talijanski/španjolski iz moje perspektivne izgledalo je perfektno. Učila sam od najboljih. Sjećam se te vožnje do hotela – ogromne ulice, propuh, svjetla koja su svijetlila jače nego inače, miris Paname u zraku, nesnosna vlaga, umor nakon više od 20 sati putovanja gotovo da ne postoji … postoji samo taj osjećaj bivanja na putu. Bivanja daleko od kuće, daleko od Europe, Hrvatske, Zagreba. Zamišljala sam često taj osjećaj, i morala sam si priznati da mi je bio i bolji od očekivanja. Srce je bilo puno. A putovanje je tek počelo. Imala sam osmijeh od uha do uha i upijala sam sve što nam naš taksist na španjolskom govori. A nisam puno toga razumjela. Taj skill sam razvila nakon par dana :).

img_4862
Photo: I. Dugandžić – Panama City noću

Za prvu večer imali smo rezervaciju u hotelu, za ostale dane nismo imali planove. Ni rezervacije. Cesta je čekala da odaberemo smjer. Go with the flow! Tako sam zamišljala svoja putovanja. Aha, tko je sad u rodu s Paris Hilton? 🙂

Nakon što smo se jedva sporazumjeli sa gospođom na recepciji hotela oko načina plaćanja (klasična situacija – mi njoj na engleskom, ona nama na španjolskom) i ispustili backpackove u sobu, odlučili smo baciti đir po kvartu, vidjeti  možemo li gdje popiti kavu/pivu/nešto.

Odmičući ulicama od hotela imala sam dojam da postaju sve mračnije i opasnije. A nije uopće tako bilo. Bio je to jedan običan mrak, obične uličice za ovaj dio Paname, ljudi nije bilo nigdje jer je bila ponoć. Sve je zapravo bilo u savršenom panamskom redu. To su se samo aktivirale u meni sve one poruke ljudi koji ovakav način putovanja doživljavaju kao nešto opasno, nesigurno i u krajnju ruku nepotrebno, a koje su mi imali potrebu reći prije polaska… Očito je jedan dio njih i njihovog razmišljanja, koliko god mi to bilo teško priznati, bio i u meni. Vratili smo se tako do hotela, sjeli ispred i jeli sendviče koje smo ponijeli iz Zagreba. Miris mozzarele i kiselih krastavaca u pecivu iz Trešnjevačke pekare, zaliven vinom koje smo uzeli iz aviona, pomiješani panamskom vlagom učinili su da unatoč svim novim okolnostima udahnem duuuuboko (najdublje) punim plućima i osjetim kako me istovremeno obuzimaju i mir i uzbuđenje, sreća i veselje zbog svega što sam danas doživjela i onoga što je ispred mene… Jedva čekam jutro!

Ovaj post je otišao možda nadugačko i naširoko, ali tako je moralo biti :). Ukoliko vas je uvod zainteresirao, kroz par dana ću objaviti nastavak onoga što sam doživjela i proživjela u Panami i Costa Rici, pa ako ste znatiželjni – navratite 🙂