Koliko god da radimo na sebi, koje god da akcije poduzimamo kako bismo bili u balansu  i zadovoljni na svim aspektima svog života, rijetki su trenuci kada je baš tako. Uvijek se dogodi prevaga u nekom smjeru. Tako primjerice dobijemo najbolje projekte na poslu koji usput budu i vrhunski plaćeni, imamo partnera s kojim je sve u najboljem mogućem redu, zahvalni smo što imamo nekoliko pravih i iskrenih prijatelja, imamo i dovoljno slobodnog vremena da uživamo u hobijima ali dogodi se situacija da nam se naruši zdravlje. Sve ovo ranije navedeno odjednom i nema neki smisao i ne možemo više punim plućima uživati u tome. Onda dođe period kada pucamo od zdravlja, na ljubavnom planu sve ide kako treba ali ostanemo bez posla – i evo nas opet u začaranom krugu nezadovoljstva. Poznato?

Puno puta sam se pitala zašto je tome tako? Zašto ne mogu potrajati periodi u kojima traje balans i zadovoljstvo na svim poljima naših života? Pa nije fer da uvijek jedno polje „visi“ te da smo zbog te činjenice čak u periodu potpunog balansa skloni promišljati što će poći po zlu. Jer do sada se uglavnom pokazalo da stvari u životu tako funkcioniraju.

starting

Promatrala sam što se događa samnom kada dođe jedna takva situacija koja zasjeni stotinu onih drugih – dobrih. Uglavnom se to manifestira kao pad entuzijazma, energije, volje za uživanjem u uobičajenim svakodnevnim stvarima ili pak dolazi do kukanja i traženja krivca. Ranije sam kretala u borbu protiv toga na način da sam se jako ljutila, postajala živčana i revoltirana, okrivljujući cijeli svemir da se urotio protiv mene. Nakon te „mini drame“ u kojoj bih obično bila potpuno neupotrebljiva došlo bi do smirenja i povlačenja. Uronila bih u neki svoj unutarnji svijet i onda bi se počela događati ta čarolija kada lošu emociju koja nas preplavljuje iskoristimo kao svoju najveću snagu. Teško je opisati što se zapravo tada dogodi. To su situacije kada osjetimo da se u nama budi neki inat, kada onaj zadnji atomčić pozitive u nama razori tu učvorenu negativu i hrabro se probije, te nas gurne nekom nevidljivom silom prema naprijed. I tako se onda dogodi da nakon što mjesecima niste položili ispit sjednete uz knjigu, primite se posla i bez ikakvih poteškoća ga položite ili pak završite s pisanjem knjige od koje ste već odustali, naslikate sliku koja ostavlja bez daha… Česte su priče da su najljepše pjesme napisane i ispjevane upravo iz najtežih životnih situacija ili su pak iz situacija kada je tuga prevladavala i kada se sunce nigdje nije naziralo, proizašli briljanti romani, filmovi, kazališne predstave…

Kada se prisjetim ovakvih stvari pitam se trebamo li onda biti zahvali na tim trenucima kada smo „down“, kada nas preuzme tuga i loše emocije? Po mom iskustvu rekla bih da – da! Jer puno više napredujemo, rastemo i gradimo se nakon težih životnih situacija i emocija koje nas tada preuzmu.

Super je osjećati se super i nemati probleme, ali treba imati na umu da smo u tim „super periodima“ često u razdoblju stagnacije. Tako da svako malo naoblačenje u našem životu i emocijama trebamo prigrliti kao dar koji nas pokreće. Važno je samo da naoblačenje ne potraje predugo 🙂