Od zadnjeg napisanog posta prošlo je mjesec dana. Zašto? Nisam imala vremena? Bila sam u gužvi? Preuzele su me obaveze vezane za fakultet i posao? Mogla bih sada dalje smišljati i izvlačiti razne izgovore ali mislim da je uredu priznati si da to nije stvarni razlog. Isključivi razlog tome sam ja i ono što nosim sa sobom.

Odustajanje pred sami cilj, konstantno odgađanje realizacije sjajnih ideja („krećem od idućeg ponedjeljka“), pokretanje neke akcije i onda vrlo brzo odustajanje iz razloga koji su sve samo ne realnost.

Do prije nekoliko godina ove stvari su bile uobičajena pojava za mene i nisam se pretjerano uzrujavala oko njih jer bi izgovori koje sam smislila za sebe bili dovoljno uvjerljivi da bih rijetko kada imala grižnju savjesti zbog odustajanja. Sazrijevanjem, odrastanjem ili odlukom da se suočim sa sobom i svojim nedostacima tome je došao kraj. Ne znam kako vi, ali u mom slučaju bi se život uvijek potrudio da ono što sam odlučila promijeniti, s vremena na vrijeme dođe na kušnju, mali test koji bi trebao pokazati da li je ta promjena zaista realizirana do kraja. Ta kušnja izgleda tako da mi se serviraju situacije gdje se može vidjeti da li je promjena uspješno provedena ili živim u zabludi a ujedno to bude i prilika da sama sebe evaluiram te da provjerim gdje još imam mjesta za napredak. U onom gorem scenariju dolazilo je do toga da bih jednostavno odustala od toga što sam radila i vratila bih se starom obrascu ponašanja. Iskustvo me uči da životne lekcije rijetko kada završavaju jednim poglavljem. Češće budu dio otvorene knjige u koju tjedno, mjesečno ili godišnje zapišemo neku novu crticu koja nas je pokolebala ili ojačala.

dont give up

Vođenje ovog bloga za mene je također test i ima višestruko značenje. S obzirom da volim pisati on predstavlja mjesto gdje se mogu izraziti, a sa druge strane želja mi je i potaknuti i inspirirati druge tako da pisanjem dolazim u mogućnost da se i to realizira. U konačnici on je i pokazatelj moje dosljednosti, upornosti, motiviranosti i želje da ostvarim ovo ranije napisano. Kada sam započela sa pisanjem bloga mislila sam da sam ovaj dio oko motiviranosti, dosljednosti i želja raščistila sama sa sobom. Vjerojatno u tom trenutku i jesam, ali test za to došao je vrlo brzo, a ja sam pala :). Dogodio se period od mjesec dana bez objavljenog posta. U tom periodu javljala su se neka pitanja ali sam uglavnom puštala da dođu i prođu. Shvatila sam da me stigao onaj test koji se svako malo pojavi u našim životima. Jedina razlika je što sada tu pojavu prihvaćam kao uobičajenu i normalnu te joj ne pristupam na način da ju ignoriram i jednostavno, kukavički odustanem. Umjesto toga dižem se nakon pada i idem dalje u zacrtanom smjeru, prema svom cilju jer me to veseli i jer više ne želim dozvoliti da me lažni izgovori i sitni padovi odvuku od toga. Život je pun iskušenja i testova na raznim poljima. Padnem, dignemo se i idemo dalje. Važno je znati zašto si pao, na čemu si se to točno poskliznuo i kada uspiješ to razriješiti ponovno ćeš biti na nogama i to puno brže nego što si mislio.

Ovo nije uvijek najjednostavnija opcija i možda nam se nekada čini kako je najlakše odustati. Odustajanje možda jest kratkoročno olakšanje, ali dugoročno nas neće učiniti sretnim i zadovoljnim osobama. Odvažiti se i suočiti se sa strahovima i zahtjevnim situacijama zvuči teže ali je učinkovitije a učinit će nas ponosnim i uspješnim osobama. Bilo da se o završetku fakulteta, potrazi za novim poslom ili pak o odlukama kao što su prestanak pušenja ili gubitak viška kilograma, ili kada se kao u mom slučaju preispituje motivacija pisanja bloga.

Očekujem naravno još pokoji test, kušnju i pokušaj uvlačenja u zamku izgovora ali nikako ne planiram odustati zbog njih. 🙂