Svaki početak je težak. Kada se samo sjetimo prvih mjeseci našeg života i pokušaja da učinimo prve korake. Puzali smo, padali, pridržavali se za predmete i ljude oko nas, popikavali se… ali smo uspjeli. Bili smo ustrajni i nismo pomišljali na neuspjeh. U ljudskoj prirodi je upornost, vjera u sebe, usmjerenost na cilj. A zašto onda nismo svi tako uspješni, puni vjere u sebe i samopouzdanja, zašto pužemo i zašto nikada ne prohodamo? Gdje se sve to po putu izgubi?

Moje osobno iskustvo mi govori da se izgubimo zbog uvjerenja i stavova koje kreiramo pod utjecajem najuže okoline – obitelji i prijatelja, i to u onoj najranijoj dobi.

 „Nemoj trčati tako brzo past ćeš i razbiti koljena“,“ Pazi udarit ćeš se u komodu“, „Nemoj se ljuljati tako jako, past ćeš sa ljuljačke“. Svi smo čuli ove ili slične rečenice bezbroj puta i to su samo neki od primjera. Memorirali smo ih u naše stanice i s time zakoračili u život. Jer smo im vjerovali. Ja sam vjerovala. I u svemu tome zaboravila sam biti dijete. A kad zaboraviš biti dijete onda svaki izazov, svaki cilj koji si postaviš izgleda puno teže dostižan. Analiziraš, malo iz ovog kuta, malo iz onog, procjenjuješ rizike, kalkuliraš i na kraju često odustaneš i vratiš se u svoju zonu komfora jer tamo je toplo i ugodno, nema straha da ćeš pasti sa ljuljačke.

inspiration-1136862_960_720

Odličan primjer koji me podsjetio da to zaista tako i funkcionira je situacija u kojoj sam se nedavno našla. Sa svojih 30 godina odlučila sam naučiti rolati. Kupila sam role, imala sam kraj sebe iskusne rolere spremne na to da mi otkriju sve trikove i pomognu mi da za mjesec – dva budem jedna od onih koji na Jarunu učvršćuju svoja bedra, noge i stražnjicu. Motiv je bio veliki a i činilo se zabavno. U praksi je to izgledalo ipak drugačije. Bilo je boljih i lošijih dana. Nekada sam uspijevala balansirati na rolama i na trenutak se osjećati kao da to radim cijeli život a na trenutke sam se potpuno gubila i jasno sam mogla vidjeti da idem u pad. Što stvarni – fizički, što motivacijski. Ti padovi su se događali kada bi tok misli u mojoj glavi bio otprilike ovakav: „Ovo je nemoguće… manevrirati na ovim kotačima, kako to uopće funkcionira?“, „Uopće mi ne ide, krećem se puževim korakom i ovim tempom ću na Jarunu rolati za 3 godine“, „Zašto sam uopće išla raditi ovo, pa prestara sam ja za to, bolje da vozim bicikl“. Nakon svake ovakve misli našla sam se na asfaltu; ili na rukama ili na stražnjici. Što se dogodilo? Analiza, procjena rizika, kalkuliranje i na kraju odustajanje i povratak u zonu komfora.

U periodu moje rolerske karijere bila sam kod petogodišnje sestrične na rođendanu. Jedan od poklona koje je dobila – role! Ona prije toga nikad nije rolala. Nikad nije stala na role, ali zna čemu služe – druge frendice ih imaju i rolaju. Otvara poklon, obuva role, staje na njih kao što ja stajem u papuče i jedan, dva, tri – oplaaaaaaa – zarola se kao velika! Ona nije ni trenutka razmišljala – samo se otisnula, jer u njenoj percepciji nema prepreka, analiza i sličnih stvari koje sam ja vrtila po mislima. Bila sam zaprepaštena tom lakoćom a s druge strane šokirana svojom skučenošću.

Čini mi se da tako stvari generalno funkcioniraju u životu. Ukočeni smo, imamo strahove, blokade, sami se stavljamo u ladice, ne vjerujemo u sebe i svoje talente. Zbog čega? Zbog strana od neuspjeha? A odustajanje? Pa ni to mi se ne čini kao neka super stvar. Trebamo se samo zapitati što je najgore što nam se može dogoditi ako ne uspijemo.  Neće se dogoditi nikakva katastrofa niti kataklizma. Svijet će i dalje biti u balansu a mi u konačnici bogatiji za jedno iskustvo. A ako uspijemo… usudite se pomisliti što sve dobivamo 🙂

Slična stvar je i sa ovim blogom. On je čekao svoj početak dugo vremena. Jer je bilo puno lakše biti u zoni komfora i čitati druge blogove. Ovim postom sam prestala analizirati i krenula sam u akciju. Nekome tko ovo čita to se ne čini možda kao osobit podvig, ali za mene svakako jest. Prestala sam tražiti izgovore za sebe, počela sam raditi na onome što volim, odbacila sam strahove od loših postova i odlučila sam se igrati. Onako, kao moja sestrična – samo obuti role, bez ikakvih štitnika i napraviti veeeeeeeeliki krug. Sa smajlom.